Naučnici

Mihajlo Pupin – Biografija, Izumi

Mihajlo Pupin je jedan od najistaknutijih srpskih naučnika i pronalazača, koji je dugo radio i živeo u Americi, gde je i preminuo, pa se dugo vodila polemika o tome da li je u pitanju naš ili pak američki naučnik.

Mihajlo Pupin – biografija 

Poznati i priznati naučnik, rođen je u Idvoru, 9. oktobra 1854. godine, od oca Konstantina i majke Olimpije, te je imao još četvoro braće i pet sestara, a svom imenu je kasnije pred sami odlazak u Ameriku dodao i Idvorski, kako nikada ne bi zaboravio svoje poreklo.

Iako su mu roditelji kao mladom, savetovali da izuči neki zanat, jer su i oni bili nepismeni i bavili se poljoprivredom, Mihajlo je odlučio da se posveti školovanju, jer je „izlaz“ iz bede i nemaštine video u znanju i obrazovanju.

Osnovnu srpsku školu je Mihajlo Pupin završio u Idvoru, te je pohađao i nemačku osnovnu školu u Perlezu kod Zrenjanina, da bi nakon toga 1896. godine upisao i gimnaziju u Pančevu, te je uporedo pomagao roditeljima u seoskim poslovima danju, a noću je imao običaj da posmatra zvezde koje su ga naročito fascinirale.

Kako je u srednjoj školi izuzetno zavoleo prirodne nauke, te je postao jedan od najboljih učenika, pomoć su mu ukazali sveštenik Vasa Živković i nastavnik kosa, pa je on dobio stipendiju, kako bi i nastavio svoje školovanje 1872. godine u Pragu, kao učenik šestog i sedmog razreda gimnazije, te je išao brodom do Pešte, a zatim vozom do Praga.

Tokom školovanja, Pupin je postao član pokreta „Omladina srpska“, koja je imala česte sukobe sa nemačkom policijom, a takođe je bio loše prihvaćen od strane nemačkih učenika u školi, baš i zbog svog srpskog porekla.

Kada je Pupinov otac Konstantin, preminuo 1874. godine, on je zbog nemaštine morao da prekine svoje školovanje, ali je odlučio da tada proda svoje knjige i svečano odelo, i od svog novca koji je tako zaradio, kupio je kartu za brod koji je išao iz Hamburga do Njujorka.

Iako je putovao ukupno 14 dana, sa samo tadašnjih pet centi koje je imao kod sebe, Pupina je želja da uspe vodila dalje, te je svoj poslednji novac potrošio na parče pite od šljiva, i otpočeo svoj život daleko od rodnog kraja, u Kasl Gardenu u Americi.

Pupin je u Americi počeo da radi najrazličitije poslove kako bi se prehranio, te je tako najpre u Filadelfiji čuvao stoku, te u Njijorku radio kao ložač kotlova, te je svaki dolar koji je mogao da uštedi, ulagao u učenje engleskog, grčkog i latinskog jezika, u poznatoj Kuper biblioteci, a onda se i upisao u Kuper večernju školu.

Uporedo sa napredovanjem u poslu, Pupin je pokazivao izvanredno znanje iz oblasti prirodnih nauka i elektriciteta u večernjoj školi, a svaki slobodan trenutak je koristio da bi sebe motivisao i zbog toga je čitao biografija najuspešnijih ljudi u istoriji.

Mihajlo Pupin je uspeo da kao odličan učenik upiše 1879. godine Kolumbija koledž u Njujorku, te iako nije plaćao školarinu jer je bio dobar student, on je radio razne teške fizičke poslove i vrlo često držao časove iz jezika i matematike i fizike, netalentovanoj deci bogataša.

Kako je prvu godinu na koledžu završio sa vanrednim rezultatima iz grčkog jezika i matematike, Mihajlo Pupin je dobio dve novčane nagrade od po sto dolara.

Već tada je u mladom Pupinu prepoznat pravi potencijal od strane njegovih profesora pa i samog direktora koledža Bernard, pa je kao izvanredan učenik koji je živeo zdrav život i nije se ponašao raskalašno i razuzdano kao većina mladića u njegovim godinama, dobijao velike pohvale i na tom koledžu je 1883. godine diplomirao, te je stekao diplomu Univerziteta Kolumbija i stipendiju od 500 dolara kao najbolji učenik.

Iako je tada Mihajlo Idvorski Pupin dobio i američko državljanstvo, novac koji je i osvojio kao vrsni student, iskoristio je kako bi otišao u rodno mesto, te i posetio svoju majku, koju nije video punih 11 godina.

Mihajlo Pupin je kao dobitnik stipendije iz matematike i fizike, sledeće dve godine nastavio svoje školovanje na Univerzitetu Kembridž, u Velikoj Britaniji, te je 1885. godine prešao u Berlin, na studije iz eksperimentalne fizike, kod tada jednog od najvećih naučnika i istraživača iz XIX veka profesora Henriha fon Helmholca, koji mu je bio mentor na pomenutom Univerzitetu u Berlinu.

Takođe je Pupin imao priliku da kod poznatog naušnika Kirkhofa, uči o elektricitetu i magnetnim poljima, te da u laboratoriji izvodi praktične vežbe, i date 1889. godine je i Mihajlo Pupin veoma je uspešno odbranio doktorsku disertaciju iz fizičke hemije, pod nazivoim „Osmotski pritisak i njegov odnos prema slobodnoj energiji“.

Te iste 1889. godine Pupin je postao i profesor na Univerzitetu Kolumbija, gde je radio punih 40 godina, istovremeno radeći na naučnim patentima i novim izumima.

Najpoznatiji pronalasci Mihajla Pupina 

Mihajlo Pupin je već 1892. godine, patentirao svoj prvi izum, električno strujno kolo, koje se pak koristilo u radio vezama, te je svoj izum prodao kompaniji Markoni.

Već 1894. godine, usledila su dva nova patenta poznatog naučnika – aparat za prenos telefonske i telegrafske komunikacije i transformator za telefonske, telegrafske i ostale električne aparate.

  1. godine Pupin je otkrio i usavršio metodu rentgenskog snimanja putem sekundarne gama radijacije, i ta tehnika se primenjuje i danas, a tada je nastala i takozvana „Pupinova teorija“, koja je ujedno i njegov kako se smatra najznačajniji pronalazak.

Naime, po svojoj teoriji, Pupin je uspeo da otkloni smetnje u vidu šumova pri prenosu signala na velike daljine, i to pomoću indukovanih kalema koje je postavio na određenom rastojanju, te su i danas takvi kalemovi ostali pod nazivom „Pupinovi kalemovi“, a sama tehnika uključivanja u liniju pomenutih kalemova se zove „pupinizacija“.

Za ovaj svoj izum, poznati naučnik je dobio zlatnu medalju od Nacionalnog instituta za nauku.

Naredne 1899. godine, Mihajlo Pupin nije bio ponesen uspehom i slavom, već naprotiv dodatno motivisan za dalji rad, te je razradio teoriju veštačkih linija, i prvi je napravio motor koji pomoću metode indukcije, postiže veću brzinu od do tada poznate sinhrone.

Pomenuti patent Mihajla Pupina, mu je 1901. godine, doneo svetsku slavu, kada su njegov izum otkupile velike kompanije „Bel“ i „Siemens“, te je on postao i redovni profesor na Univerzitetu Kolumbija, i nastavio svoj rad na izučavanju elektromagnetnih fenomena.

  1. godine, Mihajlo pupin je objavio tri svoja nova izuma, za koja je i dobio nagradu Instituta Franklin, medalju „Eliot Kreason“ – mašinu za namotavanje; višestruku telegrafiju i postupak proizvodnje asimetričnih struja pomoću korišćenja simetričnog elektromotornog procesa.

Dve godine kasnije, Mihajlo Pupin je postao doktor nauka na Univerzitetu Kolumbija, te je iste 1904. godine, patentirao još bežični prenos električnih signala i aparat koji smanjuje slabljenje prenosa električnih impulsa i talasa.

Kako nikada nije zaboravio svoj „trnoviti put“ ka uspehu, poznati naučnik je date 1909. godine osnovao udruženje za pšomoć Srbima u dijaspori, a 1912. godine je od strane Kraljevine Srbije imenovan za počasnog srpskog konzula u Americi, te je Pupin radeći osam godina na tom mestu i doprineo značajnom uspostavljanju relacije između Kraljevine Srbije i SAD-a.

U znak sećanja na svoju majku, 1914. godine, Mihajlo Pupin je osnovao i fondaciju „Fond Pijade Aleksić Pupin“, koja je kao udruženje pomagala i stipendirala školovanje dece i mladih talenata iz oblasti poljoprivrede ali i prirodnih nauka.

Iste godine je Pupin finansirao izgradnju čitaonice u rodnom Idvoru, te je osnovao i organizaciju u Srbiji „Srpska narodna odbrana“, a koja je okupljala dobrovoljce za ratne operacije u Srbiji, te i dostavljala hranu i lekove, te i odeću, ali i obezbeđivala dom deci koja su postala ratna siročad.

Pupin je 1915. godine postao počasni doktor nauka na Univerzitetu Džon Hopkins, a već 1916. godine je dobio prestižnu nagradu Francuske akademije nauka, „Herbertova nagrada“.

Kada je Amerika 1917. godina, postala učesnik Prvog svetskog rata, Pupin je patentirao tehniku za konstruisanje podmornica, te je tada i od predsednika Vorena Hardinga, dobio veoma posebnu zahvalnicu i nagradu za doprinos.

Mihajlo Pupin je 1919. godine dobio još jedno od najznačajnijih naučnih priznanja – „Edisonovu nagradu“, od Američkog Instituta inženjera elektrotehnike, a iste godine je bio i učesnik Mirovne konferencije u Parizu, gde se donosila odluka o granicama tadašnje Kraljevine SHS.

Naredne 1920. godine, Pupin je objavio dva nova patenta – prenos električnih talasa i antenu sa raspodeljenim pozitivnim otporom, a 1921. godine je izumeo i zvučni generator, kao i višestruku antenu za prenos električnih talasa.

  1. godine, Mihajlo Pupin je proglašen za počasnog građanina Zrenjanina.

Već 1922. godine je poznati naučnik objavio svoja tri nova izuma – talasni provodnik, te i radio prijemni sistem visoke selektivnosti i selektivnu impedancu koja se suprotstavlja primljenim električnim oscilacijama, a 1923. godine je patentirao i – radiofonski prijemnik, kao i aparat za selektivno pojačavanje, električno podešavanje i aperiodični pilotni provodnik.

  1. godine, Pupin je napisao svoju autobiografiju na engleskom jeziku „From immigrant to inventor“, a 1929. godine je pomenuto delo preveo na srpski i objavio pod nazivom „Od pašnjaka do naučenjaka“.

Od 1924. godine pa do 1931. godine, Mihajlo Pupin je objavio još nekoliko knjiga, izumeo brojne patente, postao počasni doktor nauka na brojnim svetskim Univerzitetima, te dobio brojne nagrade i priznanja.

Nakon njegove smrti, jedan od kratera na Mesecu, dobio je ime Mihajlo Pupin, a od 1946. godine se dodeljuje i nagrada sa njegovim imenom, za doprinos nacionalnim interesijma Amerike, te je i iste godine u Beogradu osnovan „Institut Mihajlo Pupin“.

Privatni život Mihajla Pupina 

O privatnom životu poznatog naučnika zna se dosta malo, jer se od najranijih dana posvetio nauci i istraživačkom radu, pa je bio uvek sklon zdravom životu bez poroka, a i bavio se humanitarnim radom.

Pupin se 1888. godine oženio Amerikankom iz Njujorka, Sarom Katarinom Džekson, sa kojom je dobio ćerku Varvaru.

Sara Katarina je umrla od upale pluća, 1896. godine, te je Pupin ostao udovac, i nije se više nikad ženio.

Naučnik je preminuo u svojoj 81. godini, 12. marta 1935. godine u Njujorku, i sahranjen je u Bronksu na groblju Vudlaund.

Ime i prezime: Mihajlo Pupin (Mihajlo Idvorski Pupin)

Nadimak: Idvorski (sam ga je smislio i dodao u svoje lično ime, pošto je poreklom iz Idvora)

Datum i mesto rođenja: 9. oktobar 1854. godine, Idvor, Austrougarska (današnja Srbija)

Datum i mesto smrti: 12. mart 1935. godine, Njujork, Sjedinjene Američke Države

Zanimanje: istraživač; naučnik; fizičar i matematičar

Sponzorisano:

Loading...
loading...