Umetnici

Laza Kostić – Biografija, Pesme

Laza Kostić je bio jedan od najpoznatijih srpskih književnika, pesnik i mislilac, veliki teoretičar i književni kritičar, koji je i autor po mnogima najlepše pesme iz vremena XX veka – „Santa Maria della Salute“, koju je posvetio svojoj najvećoj ljubavi Lenki Dunđerski.

Lazar Laza Kostić – biografija 

Jedan od najvećih srpskih pesnika, rođen je kao Lazar Kostić, 12. februara 1841. godine u mestu Kovilj pored Novog Sada, od oca Petra Kostića, graničarskog podoficira i majke (a iz jedne vrlo i ugledne trgovačke porodice), Hristine Jovanović, a koja je bila domaćica, te je pesnik imao brata Andriju, a koji je preminuo dok je Laza bio još mali.

Tadašnja prva dva razreda osnovne škole, Laza Kostić je završio u svom rodnom mestu i učitelj mu je bio čuveni Grigorije Gliša Kaćanski, a nakon što mu je ubrzo kao malom dečaku preminula i majka, on se preselio u Đurđevo i tamo nastavio svoje školovanje.

Gumnaziju je poznati pesnik pohađao u Novom Sadu, kao i u Pančevu i Budimu, a zatim je diplomirao 1864. godine u Pešti, na Univerzitetu Lorand Etvoš, na kome je 1986. godine i doktorirao.

Nakon završenog fakulteta, Laza Kostić je postao redovni profesor u Gimnaziji u Novom Sadu, a bio je aktivan i na tadašnjoj političkoj sceni, te se smatra jednim od osnivača pokreta „Ujedinjena omladina srpska“, koji je postojao sve do 1871. godine, i čija je osnovna parola bila „Srpstvo sve i svuda“.

Godine 1867. Laza Kostić je izabran na mesto beležnika u Novosadskom magistratu, gde je i radio punih pet godina, a u tom periodu je imao prilike i da poseti brojne muzeje i izložbe u Moskvi i Parizu.

Nakon pomenutog perioda, Laza sve više počinje da se posvećuje književnosti, novinarstvu ali i politici, te tako 1869. godine, biva uhapšen i optužen kao saučesnik u ubistvu srpskog kneza Mihaila, ali je pušten jer su optužbe bile lažne.

Laza Kostić je i po drugi put završio u zatvoru, kada je povodom proslave punoletstva srpskog kralja Milana, održao govor koji je označen kao „antiaustrijski“, ali ipak poznati pesnik ni tada nije odustao oda daljeg političkog angažmana, te je 1873. godine i izabran na mesto poslanika u Ugarskom saboru, te postao jedan od najbližih saradnika Svetozara Miletića, koji je bio osnivač „Družine za ujedinjenje i oslobođenje Srbije“.

U daljoj političkoj karijeri, Laza Kostić je bio zaposlen kao sekretar Jovana Ristića u berlinskom kongresu od 1878. do 1880. godine, kada je samo četri meseca radio na visokom mestu sekretara u srpskom poslanstvu u Petrogradu.

  1. godine, Laza Kostić je počeo da aktivno uređuje novine „Srpska nezavisnost“, ali kako je jasno izražavao svoje političke stavove, zbog prevelikog pritiska tadašnje Vlade, otišao je u Crnu Goru, i bio je saradnik kneza Nikole I Petrovića Njegoša od 1884. do 1891. godine, te je i radio i kao urednik novina „Glas Crnogorca na Cetinju“, ali se nakon sedam godina Laza ipak vratio u Sombor, gde je bio upravnik Srpske narodne čitaonice (koja i danas nosi ime po poznatom srpskom pesniku).
  1. godine, Laza Kostić je postao član Srpskog učenog društva, a 1909. godine i član Srpske kraljevske akademije.

Pesnik je bio poznat i kao veliki poliglota, te je rado prevodio dela sa brojnih stranih jezika, a govorio je – grčki; nemački; francuski; ruski; mađarski; latinski; engleski.

Laza Kostić je u Pešti upoznao 1892. godine i tada velikog naučnika Nikolu Teslu, koga je zamolio da se oženi Lenkom Dunđerski, u koju je Kostić bio beznadežno zaljubljen, ali je Tesla to kategorično odbio, te je pored lenke odbio i tada poznatu Saru Bernar.

Kostić je nakon neuspešnog lečenja u Beču, preminuo 1910. godine, a sahranjen je u Somboru na Velikom Pravoslavnom groblju.

Književni rad Laze Kostića i njegova najveća dela 

Laza Kostić je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika iz doba romantizma, koji je dela stvarao u vreme savremenika Jovana Jovanovića Zmaja i Đure Jakšića, a malo kome je poznata činjenica da je Laza bio i veoma poznati dramski pisac.

Za vreme svog književnog rada, Laza Kostić je napisao preko 150 lirskih pesama, oko 20 epskih pesama, te isto toliko romansi, balada, kao i tri drame – „Maksim Crnojević“ (koja je napisana 1863. godine, a objavljena 1866. godine); „Pera Segedinac“ (iz 1882. godine) i „Uskokova ljuba“ (drugi naziv „Gordana“, iz 1890. godine).

Takođe Laza Kostić je napisao i književnu monografiju o Jovanu Jovanoviću Zmaju („O Jovanu Jovanoviću Zmaju (Zmajovi), njegovom pevanju, mišljenju i pisanju, i njegovom dobu“); kao i estetičku raspravu („Osnova lepote u svetu s osobenim obzirom na srpske narodne pesme“) i svoj filozofski traktat („Osnovno načelo i kritički uvod u opštu filosofiju“).

Kao prevodilac, i veliki poliglota, Laza Kostić je posebno značajan rad ostvario u prevođenju vrlo važnih dela „Romeo i Julija“, „Hamlet“ i „Ričard III“ od Vilijema Šekspira, a preveo je i Homerov spev „Ilijada“, te i udžbenik iz rimskog prava „Pandekta“, sa nemačkog jezika, 1900. godine, kada je duže vreme on boravio u manastiru Krušedol.

Najpoznatije pripovetke Laze Kostića su – „Maharadža“; „Mučenica“; „Čedo vilino“; a jedna od najpoznatijih epskih pesama je bila „Dužde se ženi“ iz 1879. godine.

Najpoznatije pesme Laze Kostića 

Iako je njegova karijera i biografija zaista impozantna, Laza Kostić je bio i ostao najpoznatiji kao pesnik romantizma, te se smatra i poslednjim poredstavnikom ovog književnog pravca, a njegova najpoznatija pesma je pomenuta „Santa Maria della Salute“, koju je pisao punih 14 godina.

Pored kako se smatra, ove najlepše pesme XX veka, Laza je napisao i mnoga druga poznata dela, pretežno lirske pesme – „Među javom i med snom“; „Snove snivam“; „Snio sam te“; te i „Rumen ružo“; „Slavuj i lala“; „Pogreb“; „Oprosti mi“; „Poslednja ruža“; „Rajo, tužna rajo“; kao i „Reče Gospod“; „Postanak pesme“; „Dva se tića pobratila“; „Lice tvoje“; „Oj, ta vjeruj vjeruj meni“; „Objesen“; „Ej pusto more“; „Anđeliću“, i mnoge druge pesme.

Svih 150 lirskih pesama Laze Kostića, objavila je Matica Srpska, 1909. godine, izuzev poeme „Santa Maria della Salute“, a koju je pesnik završio neposredno pre svoje smrti, 1910. godine.

Ljubav Laze Kostića i Lenke Dunđerski 

Iako je manje poznato, Laza Kostić je bio svojevrsni buntovnik svoga vremena, i po stilu govora, oblačenja, kritika, poezije i mišljenja, te su mu dali i nadimak „Ludi Laza“.

Kako je bio dosta zaljubljive prirode, ali i veliki romantičar, Laza je 1884. godine, zaprosio tada baš bogatu miradžiku Julijanu Palanački, ali kako njena majka nije dozvolila udaju za tada veoma i problematičnog pesnika, koji je dva puta bio u zatvoru, Laza je otišao u Crnu Goru, u kojoj se bio zadržao punih sedam godina, u službi kod Nikole I Petrovića Njegoša.

Najveća ali i najtužnija ljubavna priča u životu jednog od naših najvećih pesnika, dogodila se te 1891. godine, kada je Laza Kostić pozvan na jedan prijem u popularni dvorac „Sokolac“, koji je bio u vlasništvu veleposednika i bogatog vlastelina i trgovca Lazara Dunđerskog, te je tada Laza Kostić, koji je imao punih 50 godina, prvi put ugledao 30 godina mlađu Lenku Dunđerski.

Kako je Kostić već postao ugledan u društvu, Lenkin otac Lazar Dunđerski ga je pozvao da on godinu dana boravi u dvorcu i imanju „Sokolac“, te da mu on bude mecena u njegovom daljem književnom radu, što je pesnik i prihvatio, i nastavio je da se svakim danom sve više zaljubljuje u Lenku, ali i da zbog njihove nemoguće ljubavi i sve teže pati.

Iako ljubav nije bila neuzvraćena, te je i Lenka želela da se uda za Lazu Kostića, on je bio veoma svestan da je razlika u godinama prevelika, te da je on i siromašan i neugledan, pa da i nije dobra „prilika“ za devojku iz takve kuće, i odlučio je da mir pronađe u manastiru Krušedol, a u koji je i otišao 1891. godine, i tamo je napisao pesmu „Gospođici L. D. U spomenici“.

Kada je iste 1892. godine u Pešti, Laza Kostić sreo Nikolu Teslu, sa kojim je postao i prijatelj, on je u jednom pismu poznatom naučniku, molio Teslu da se oženi Lenkom Dunđerski, koju sam on nikako nije mogao da zaboravi.

U pokušaju da zaboravi na Lenku Dunđerski, jer je verovao da će mu samo neka nova ljubav ili pak fizička daljina „izlečiti srce“, Laza Kostić se 1895. godine, oženio Julijanom Palanački, te se i preselio kod nje u Sombor, a njihov venčani kum je bio ni manje ni više nego Lazar Dunđerski, Lenkin otac.

Kada je bio na svom medenom mesecu u Veneciji, Laza Kostić je čuo vest da je mlada Lenka Dunđerski samo dva meseca nakon njegovog venčanja, preminula od tifusa u Beču, te je tada otišao u crkvu Gospa od Spasa, da se pomoli za Lenkinu dušu i da zatraži oproštaj, i tada je opčinjen lepotom crkve, koja je u njemu povratila sve potisnute emocije, počeo da piše svoju najlepšu pesmu „Santa Maria della Salute“, koju je posvetio upravo Lenki Dunđerski, i koju je stvarao više od 14 godina.

Svoje najveće delo, Laza Kostić je uspeo da završi neposredno pre svoje smrti, koja ga je zadesila 1910. godine u Beču.

Ima i prezime: Lazar Laza Kostić

Nadimak: Laza; „Ludi Laza“

Datum i mesto rođenja: 12, februar 1841. godine, Kovilj, tadašnje Austrijsko carstvo (današnja Srbija)

Datum i mesto smrti: 26. novembar 1910. godine, Beč, tadašnja Austrougarska (današnja Austrija)

Zanimanje: pesnik; novinar; dramski pisac; političar; prevodilac; filozof; esteta; advokat

Sponzorisano:

Loading...
loading...