Muzičari

Djordje Marjanović – Biografija 2020, Visina, Težina, Godište

On je jedan od najpopularnijih pevača u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali i u Sovjetskom Savezu. Legenda zabavne muzike, poznati interpretator „Zvižduka u 8“ – divni Đorđe Marjanović.

Ovaj nenadmašno popularan pevač nekog lepšeg doba koje je za nama, rodio se 30. oktobra 1931. godine u Kučevu.

Srednju školu (gimnaziju) završio je u Požarevcu, a zatim je otišao u Beograd i upisao Farmaceutski fakultet (1950). Došao je do samog kraja fakulteta i postao apsolvent, kada ga je muzika u potpunosti uzela pod svoje. Nikada nije diplomirao.

1954.godine je Udruženje džez muzičara iz Beograda organizovalo audiciju na kojoj je Đorđe učestvovao. To je bio njegov prvi javni nastup pred stručnom publikom.

Ipak njegov pevački talenat je morao da sačeka još nekoliko godina da bi bio potpuno priznat.

Đorđe je voleo muziku i to je bila njegova najveća ljubav, a uskoro će to postati i njegov životni poziv.

Vremena u kojima je Đorđe stasavao bila su teška. Da bi zaradio nešto novca, on se nije libio raznih poslova. Praznio je vagone na železničkoj stanici, raznosio mleko i još mnogo toga. Međutim, ono što je Đorđa oduvek krasilo i što je bio njegov zaštitni znak, bio je njegov večiti osmeh, blagi osmeh na licu. Uvek je vedar, jer mu je priroda takva.

U svojim najboljim godinama Đorđe je bio mladić sa puno životnog elana, radosti i snage, a krasila ga je neobična lepota.

Životni putevi su ga odveli do Radio Beograda gde je dobio posao. Interesantno je da je njegov posao na radiju bio posao inkasanta.

Negde u isto vreme počeo je polako da se kreće među umetnicima i filmadžijama i dobijao je ulogu statiste u nekim pozorišnim predstavama i filmovima. Pošto je stalno pevušio, primetili su ga i njegov talenat je konačno zasijao.

Zvižduk u 8

1958.godine Đorđe Marjanović je snimio singl pod nazivom „Zvižduk u osam“. Ovu pesmu je komponovao kompozitor Darko Kraljić.

Skoro da nema osobe u bivšoj Jugoslaviji koja ne zna za ovu pesmu. To je melodija koja osvaja na prvo slušanje. Kada su pesmu emitovali i na televiziji, pored radija, svi su je odmah znali napamet i bili potpuno oduševljeni.

Radio Beograd je za Đorđa bilo sudbonosno mesto. Dok je odlazio tamo, susreo je devojku koja je radila kao službenica u ovoj ustanovi. Zvala se Zlata Rakić. Pomogla je Đorđu savetima, da obavezno potpiše ugovor i da uzme honorar za svoj rad. Njih dvoje su se vrlo brzo sprijateljili, a 1959. godine napravili i venčanje. Kada ju je prvi put pitao da izađu, Zlata nije pristala. Međutim, Đorđe je bio uporan i ta upornost se isplatila.

Supruga Zlata je imala velikog uticaja na Đorđa i na njegov put kada su posao i karijera u pitanju. Đorđe nikada ne krije da je Zlata bila jedna od prvih koja je prepoznala njegov dar.

Mnogi su govorili u ono vreme da je Đorđe zahvaljujući Zlati koja je radila u Radio Beogradu dobio svoje angažmane, ali je prava istina da je on bio primljen tek posle prave audicije, a da se za audiciju ozbiljno spremao sa operskim pevačem Pivničkim.

Zlata je samo bila u stanju da mu pomogne da sav onaj raskošni talenat i harizmu koju Đorđe nosi u sebi, uspe da iznese na pravi način. Jednostavno, nikakva veza ne može pomoći ako osoba već ne nosi sa sobom tu magiju da privuče publiku.

Kada je u pitanju oblikovanje glasa i interpretatorskih sposobnosti Đorđa Marjanovića, nikako se ne sme izostaviti činjenica da je sa njim radio jedan od najboljih operskih pevača onog vremena i prvak naše opere, gospodin Darko Pivnički.

Pivnički je tvrdio da Đorđeve glasovne mogućnosti i nisu bile prirodno tako velike, ali je boja njegovog glasa bila takva da je donosila jednu posebnu notu osećajnosti. Takođe, Đorđe je imao dobru dikciju, pa je tačno umeo da odmeri kojoj reči u stihovima treba da prida više važnosti.

Ono po čemu će Đorđe biti posebno zapamćen bila je njegova scenska izvedba i njegova neobična koreografija. One se danas s punim pravom mogu nazvati revolucionarnim i neponovljivim.

Jednom prilikom, na početku njegove karijere, Đorđe je imao nastup u Nišu. Pred kraj kratkog nastupa publika mu nikako nije dozvoljavala da ode sa scene, već ga je oduševljena, aplauzima i skandiranjem pozivala na bis. Đorđe je bio potpuno zbunjen.

Razlog njegove zbunjenosti nije bilo samo to što nije znao šta još da otpeva jer je otpevao sve sa svog repertoara (koji je u to vreme bio malog obima), već je pravi razlog zbunjenosti bila ta euforija koja je zahvatila publiku. On nije mogao da pretpostavi da takav uticaj ima na gledalište i slušaoce.

Skroman kakav jeste, publici se izvinio i rekao da on nema više nijednu pesmu.

Đorđe je publiku osvajao neverovatnom iskrenošću, jakom osećajnošću i stalnim pokretom na podijumu. Ti njegovi pokreti, spontana koreografija koja dolazi pravo iz srca doticali su svakog ko ga je slušao i gledao.

Ostaje zapamćen njegov mizanscen sa mikrofonom u ruci i približavanjem publici uz direktno obraćanje. Uskoro dodao je ovom mizanscenu i legendarno odbacivanje svog sakoa i bacanje u publiku, kao i klečanje na sceni na kojoj nastupa.

Đorđe na sceni, sa mikrofonom u ruci, nije svoj. On je sav njihov – publici se daje bez rezerve.

Pevao je širom Jugoslavije i bilo da su u pitanju bili njegovi solistički koncerti ili zvanični festivali, Đorđe je uvek izazivao vrištanje obožavateljki, pa čak i padanje u nesvest! Takvi izvođači su neponovljivi. Takve osobe se rađaju jednom u sto godina!

Svoj prvi album Đorđe je objavio 1959. godine. Zvao se „Muzika za igru“. Glavna pesma na ovom albumu bila je, naravno, „Zvižduk u osam“.

Posle ovoga, Đorđe niže nove pesme, a svaka od njih postaje hit. Publika ga obožava i traži.

1960-godine Đorđe biva nagrađen na poznatom festivalu u Opatiji.

Jedan neobičan događaj obeležio je 1961. godinu. Naime, te godine na festivalu koji se odigravao u Beogradu i koji je nosio naziv „Zlatni mikrofon“ Đorđe nije dobio zadovoljavajuću nagradu. Publika je bila u šoku, ali još više revoltirana i besna.

Ljudi su se spontano okupili i to više hiljada građana i podigli Đorđa na ruke i tako ga nosili od sale Doma sindikata gde se festival odvijao, pa sve do hotela „Moskva“ na Terazijama. Kako bi umirio ljude, Đorđe je počeo da peva popevši se na haubu automobila. Publika mu se pridružila i zajedno su napravili veče za pamćenje, koncert za večnost.

1963.godine Đorđe je imao organizovane nastupe u Sovjetskom Savezu. U neverici, bio je zgranut kada je shvatio da je i tamo primljen sa potpuno istim oduševljenjem kao i ovde. Uskoro postaje jedan od omiljenih ruskih pevača, puni stadione i velike sale, a publici peva pored svojih pesama i muziku Bob Dilana, hitove Bitlsa i svojevrsne obrade šansona. Bili su to dani za pamćenje koje retko ko sa ovih prostora može ponovo da doživi.

Sa Zlatom se razveo i već 1965. godine upoznaje ljubav života i to u Rusiji.

Eli Nikolajevna je sa Đorđem dobila troje dece i sve vreme je bila verni pratilac svoga muža. Njihova ljubav koja je bila povod za mnogobrojne tračeve i preispitivanja u štampi, ipak se pokazala pravom i vrednom.

Naredne tri decenije Đorđe je neprekidno vladao domaćom muzičkom scenom, ali i ruskom. Uvek je imao veliki broj obožavalaca, pa čak i klub svojih fanova (Đokista) sa kojima se redovno sretao i družio.

Iako su se vremena menjala, a muzika rasula u bezbroj novih i modernih pravaca, on nikada nije gubio na važnosti. Za Đorđa su svi uvek imali mnogo poštovanja. Tačnije ne samo za Đorđa, već i za njegov talenat.

Stalno je učestvovao na festivalima i uspeo da snimi pet ploča. Uz long plej ploče izdavao je i singlove.

Tužan događaj odigrao se 1990. godine u dalekoj Australiji, u Melburnu. Na koncertu Lepe Brene, gde je gostovao kao specijalni gost, dok je izvodio numeru „Mene nema ko da žali“, Đorđe je doživeo moždani udar.

Lekari su se borili za Đorđev život lavovski, kao što se i on borio za svoj.

Ostao je živ, ali mu je bila oduzeta moć govora. Nije imao glasa i neko vreme je sedeo u kolicima.

Negde u to vreme je dobio unuku. Veruje se da mu je ona dala razlog za život i volju da izgura sve nedaće.

Prohodao je, ali glas nije mogao skroz da vrati na pređašnje stanje.

Kada se koliko-toliko povratio, održao je svoj dirljivi oproštajni koncert  2004. godine u maju mesecu.

Sponzorisano:

Loading...
loading...